Zločin nad iranskim djevojčicama kao koleteralna šteta koju vladari demokracije ignoriraju

Nedavni ratni zločin, u kojem su izraelske i američke snage ubile 165 djevojčica koje su tog dana išle u školu, predstavlja jedan od najvećih gubitaka civilnih života u posljednjih sedamdeset godina. Za žrtve je organizirana masovna dženaza kojoj su prisustvovale tisuće ljudi. Međutim, mainstream mediji uglavnom su izvještavali o općem tijeku sukoba i tvrdili da se incident istražuje bez posebne pažnje na to da su ubijene upravo djevojčice.  Paralelno, u medijima i brojnim političkim analizama snažno se naglašava spašavanje i oslobođenje žena u Iranu. To otvara pitanje čija prava su zaista važna u globalnim sukobima.

Koleteralna šteta za privilegije elite

Te djevojčice su pisale, crtale i učile. To su bile svakodnevne aktivnosti koje u normalnom svijetu ne bi smjele biti smrtonosne. Kako je moguće da bijes, navodno usmjeren prema rušenju iranskog režima, pogađa upravo njih? Oni koji tvrde da napadi pogađaju samo vojne ciljeve, a istovremeno se pozivaju na demokraciju i poštivanje ženskih ljudskih prava, njihove živote nazivaju kolateralnom štetom. Na upit o ovom zločinu, izraelska veleposlanica u Srbiji,, Avivit Bar-Ilan, izjavila je za televiziju K1 da je situacija “zanimljiva” i dodala kako Izrael uvijek pazi da ne pogodi civile, ali da je teško izbjeći kolateralnu štetu. Za njih, tih 165 ugašenih života, snova, ambicija i potencijala, predstavljaju tek kolateralnu štetu. Sličan nasilni odnos prema životima žena, djevojčica i majki vidljiv je i u Gazi. No to nije sve. Žrtve prethodnih napada Zapada na Afganistan, Irak i Libiju također bile reducirane na “kolateralnu štetu.” To je cijena koju netko mora platiti kako bi se srušili agresivni totalitatni režimi. Jer samo i jedino Zapad u sinergiji s  patrijarhatom i cionizmom donosi slobodu, pravdu, spas i šlag na torti, toliko željena ženska prava, zar ne?

Propaganda liberalnog feminizma

Kako bismo razumjele zašto se neki životi globalno oplakuju, dok se drugi relativiziraju, potrebno je osloniti se na postkolonijalne feminističke autorice koje su upozoravale na selektivnu konstrukciju ženskih patnji u međunarodnom diskursu.

Chandra Talpade Mohanty u eseju Under Western Eyes: Feminist Scholarship and Colonial Discourses (1984/2003) pokazuje kako zapadna feministička literatura često konstruira “ženu Trećeg svijeta” kao homogen, pasivan i trajno potlačen objekt. U takvom okviru proizvodi se pojednostavljena binarna slika: nasilni muškarci Globalnog Juga nasuprot ženama koje čekaju spas. Mohanty upozorava da takva reprezentacija nije samo teorijski problem, nego politički čin koji učvršćuje globalne hijerarhije moći (Mohanty, 2003). Kada se žene svedu na simbol žrtve, njihov život postaje sredstvo za potvrđivanje tuđe moralne superiornosti.

Na taj se okvir nadovezuje Lila Abu-Lughod u tekstu Do Muslim Women Really Need Saving? (2002) i knjizi Do Muslim Women Need Saving? (2013), gdje pokazuje kako se retorika “spašavanja muslimanskih žena” često mobilizira u trenucima vojnih intervencija. Patnja žena tada postaje moralni argument za rat, dok se istodobno prešućuju posljedice tih intervencija po iste te žene. Empatija se, dakle, ne raspoređuje ravnomjerno, nego prati geopolitičke interese.

No problem nije samo u načinu na koji se žene prikazuju, već i u tome tko definira što emancipacija znači. Saba Mahmood u knjizi Politics of Piety: The Islamic Revival and the Feminist Subject (2005) pokazuje da zapadni liberalni modeli slobode nisu univerzalni. Analizirajući ženski pobožni pokret u Egiptu, Mahmood argumentira da se agencija može artikulirati i unutar religijskih normi. Konačno, Gayatri Chakravorty Spivak u eseju Can the Subaltern Speak? (1988) upozorava na epistemološko nasilje. To je  situacija u kojoj dominantni diskurs govori u ime potlačenih, ali im istodobno oduzima glas. Kada politički akteri određuju koje su žene vrijedne spašavanja, a koje se svode na “kolateralnu štetu”, oni hijerarhiziraju vrijednost ženskih života.

Dvostruki standardi

To je vidljivo i u kontekstu zločina nad iranskim djevojčicama. Bitno je napomenuti i opasno licemjerje koje je zavladalo. U napadu nije ubijen samo Ali Khamenei već i njegova supruga te unučica. Time se otvara ozbiljno pitanje jesu li zapadne vlasti zaključile da su i one sigurnosna prijetnja? Djeca, supruge i unučad pretvaraju se u statistiku, dok se istodobno glorificira cilj rušenja vjerskog vođe. Njihovi životi postaju fusnota u narativu o političkoj nužnosti.

Postavlja se pitanje kako bi javnost reagirala da su meta bile osobe poput Melanije Trump, Ivanke Trump ili Sare Netanjahu. Bi li se i tada govorilo o neizbježnoj šteti ili bi retorika bila drukčija? Koliko smo spremni prihvatiti poredak u kojem se vrijednost ženskog života mjeri političkom pripadnošću i geografijom?

Ovdje se ne radi samo o dvostrukim standardima, nego o hijerarhiji ljudskosti. Životi nekih žena štite se bez zadrške, dok se životi drugih objašnjavaju, opravdavaju i na kraju brišu iz kolektivne savjesti.

Ovaj ratni zločin otkriva koliko su životi djevojčica i žena često reducirani na brojke i statistike.  Dok se u jednom kontekstu glorificira spašavanje žena, u drugom se njihove snove, ambicije i svakodnevni život nazivaju “kolateralnom štetom”. Takvi dvostruki standardi pokazuju da prava žena nisu univerzalna, nego selektivna i instrumentalizirana. Feminizam zahtijeva dosljednost: svaki život, svaki osmijeh, svaka budućnost mora biti vrijedna zaštite i žalovanja. Ignoriranje tih principa briše ljudskost onih koji su najranjivije.

Ružica Ljubičić

LITERATURA

Abu‑Lughod, L. (2013). Do Muslim Women Need Saving? Harvard University Press.

Abu‑Lughod, L. (2002). Do Muslim Women Really Need Saving? Anthropological reflections on cultural relativism and its others. American Anthropologist, 104(3), 783–790.

Mahmood, S. (2005). Politics of Piety: The Islamic Revival and the Feminist Subject. Princeton University Press.

Mohanty, C. T. (2003). Feminism Without Borders: Decolonizing Theory, Practicing Solidarity. Duke University Press.

Spivak, G. C. (1988). Can the Subaltern Speak? In C. Nelson & L. Grossberg (Eds.), Marxism and the Interpretation of Culture (pp. 271–313). University of Illinois Press.